Hrvatska tenisačica Sandra Paović u Pekingu je prvi put bila 2008., kada je došla do drugog kruga na Olimpijskim igrama. Njen drugi dolazak u kinesku prijestolnicu ove 2014. godine, Sandri je donio zlatnu medalju, no ovaj put na Svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom. Prometna nesreća koja se dogodila 2009. naveliko je promijenila život ove lijepe Hrvatice, ali ljubav prema stolnom tenisu nikad je nije napustila.

Nakon osvojene medalje, Sandra je novinarki Hrvatske redakcije Kineskog radio internacionala ispričala svoj doživljaj s Olimpijskih igara u Pekingu.

-„Grad mi nije nepoznat, jer sam 2008. bila na Olimpijskim igrama u Pekingu. Tada sam još uvijek bila zdrava i jako sam dobro igrala. Nastupila sam ekipno za Hrvatsku, ali i pojedinačno. Ostvarila sam dobar rezultat. Naravno da je skoro nemoguće za Europu osvojiti medalju u ovakvom sportu među Kineskinjama, Korejkama, Japankama, Hongkongšankama, Singapurkama... da ne nastavljam tako dalje. Ali, borila sam se i bilo mi je jako zabavno igrati na Olimpijskim igrama, baš kao što mi je sad bilo zabavno igrati na Svjetskom prvenstvu."

A, kad je riječ o osvajanju titule svjetske prvakinje, Sandra kaže kako joj je najveći osjećaj „olakšanje".

-„U posljedna dva mjeseca bila sam napeta. Puno smo trenirali. Očekivalo se od mene dosta, najmanje polufinale. No, znam da su svi potajno željeli zlato, kao i ja. Iako nije lako igrati pod pritiskom, super sam to odradila. Dobila sam četiri jaka meča, dva u grupi te nakon toga u polufinalu i finalu. Bilo mi je veoma naporno igrati toliko mečeva svaki dan, ali mislim da sam se dobro pripremila. I, cijeli tim je bio uz mene. Znam da vjeruju u mene, pa je i meni lakše vjerovati u samu sebe. I ovaj put sam uspjela. Postigla sam najveći cilj - još od šesnaeste spremala sam se za zlatnu medalju."

Ova 31-godišnja sportašica bila je iskrena o tome kako se osijeća te o razlici u godinama s mladim igračicama.

-„Bila sam napeta. Znam da ima mladih igrača koji će još igrati dugi niz godina. Njima je možda u jednu ruku i lakše i teže. Teže im je jer nemaju iskustva, a lakše jer znaju da imaju još puno godina pred sobom, što ja nemam. Bila sam igračica i prije nesreće, imam dosta iskustva pa se mogu nositi sa stresom. Ali sigurno nije lako kada znaš da si među najboljima i kada se od tebe očekuje dobar rezultat. No, sve to ipak treba shvatiti kao jednu ozbiljnu zabavu."

Od stolnotenisačice na pekinškim Olimpijskim igrama do prvakinje na Svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom, Sandrin položaj pred stolom ipak je prošao kroz velike promjene. No, njen cilj nikada se nije promijenio.

-„Ja volim stolni tenis, a moja želja da dam najbolje od sebe, da se zabavim i ako je moguće pobijedim, uvijek je ostala ista. Ako je protivnik u tom trenutku bolji, ništa se zapravo ne može napraviti. Znači, moj cilj da igram najbolje što mogu i pritom probam ostvariti nekakav rezultat, oduvijek je isti. Imala sam ga i prije, imam ga i sad. Tu se ništa nije promijenilo."

A kakva je sadašnja situacija s rehabilitacijom?

-„U principu, nalazim se u najboljoj situaciji u kojoj mogu biti. Govorili su mi da ću sigurno biti u kolicima, da se neću moći samostalno odijevati niti jesti. Stoga, sve što sada mogu raditi, zapravo je super. Naravno, naporno mi je dugo vremena stajati uza stol i trenirati. Tu moje protivnice imaju prednost, imaju više snage i drugačiju ozlijedu. Nemamo svi istu ozlijedu. Njima je lakše stajati za stolom, ali ni one ne mogu vremenski izdržati puno duže. Bolje se kreću od mene. Mi tu imamo, da kažem, jedan problem. Rehabilitacija u prve tri godine išla je jako dobro. Puno sam vježbala, odricala se puno toga, iako nisam smjela uopće stajati na nogama. Međutim, sada je došlo do malog zastoja. Moram naći pravu ravnotežu gdje ću vježbati dovoljno, ali ne previše. Vjerujem kako mi je stolni tenis pomogao da budem jača, duže stojim, hodam i bolje se krećem. No, ako pretjeram, nije nikako dobro."

Tijekom nastupa na pekinškim Olimpijskim igrama Sandra je imala priliku posjetiti kinesku prijestolnicu. Šest godina poslije, ponovnim dolaskom, želi ponovno posjetiti Kineski zid i Zabranjeni grad.

-„Imala sam prilike vidjeti malo Pekinga kad sam bila na Olimpijskim igrama, ali Kina je vrlo fascinantna i naravno da me zanima što još možemo vidjeti. Prošli put sam bila zdrava, a sad nekako na to sve drugačije gledam. Kad sam bila zdrava činilo mi se da sve mogu, sve mi je nekako bilo normalno. A, sada, gdje god da se nađem gledam na stvari drugačije, drugim očima. Od kad imam ovaj invaliditet sve mi je puno teže, no nekako sve doživljavam ljepše, gdje god odem, više to cijenim. Imam otvorenije oči sada negoli sam ih imala prije."

Sandra ističe kako sve ono što joj se dogodilo posljednjih godina, ne samo da je promijenilo njen život, već je promijenilo i njenu životnu filozofiju.

-„Pa to je tako. Kad smo zdravi i kad nam ništa ne nedostaje, nekako su nam oči poluotvorene. No, kad nam se nešto dogodi onda ih otvorimo i tada svijet nekako malo drugačije vidimo."

Kao i većini stranaca u Kini, jako joj se sviđa i kineska hrana, otkrivši nam njoj nadraža jela.

-„Volim kinesku hranu. I moj suprug je voli. Čak i u Hrvatskoj idemo u kineski restoran. Naravno, nije da baš sva jela volimo, ipak su malo drugačija. Ali kineska patka mi je super, jako volim i rižu s jajima i povrćem, kinesku tjesteninu. Ma, kineska hrana mi je super!"

Pričajući o hrani, otkrila nam je kako je tek ovaj put u Pekingu isprobala i popularnu, originalnu Pekinšku patku, koje je za nju još jedno super gastronomsko kinesko iskustvo. Za kraj, Sandra je istaknula kako joj je želja u budućnosti vidjeti sve veći broj gledatelja na natjecanjima u stolnom tenisu.

Autorica: Nika

Pratite nas na:

Facebook: Croatian service, China radio International 

Weibo: @克羅地亞-紅白格 ili http://weibo.com/hrvatski

Wechat: Hrvatska1
Mobilne aplikacije: Acerola Mobile 

Pored toga, možete i pročitati naš časopis na iPadu.