Ništa ljepše od dobrog odmora i to u vlastitom gradu! Kada bismo pokušali na hrvatski jezik prevesti ime grada Xilinhota, moglo bi se govoriti o ILINGRADU. Na mongolskom „hot" znači grad, ostalo je jasno. U Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini ne mogu naći ni ulicu s ovako lijepim imenom, a ovdje u Kini u pokrajini Unutrašnja Mongolija, naiđem na čitav grad s vlastitim imenom. Tko zna što me još čeka, mislim si, sve mi se više sviđa ovuda putovati.
Razgovor s lokalnim novinarima
Polazimo iz mog grada u 9h, prema Zapadnom Ujimqinu. Odlazak mi teško pada, baš teško.
A na izlazu iz grada stada krava mirno pasu, travnjaci čisti i uređeni, a i gospođe krave su ispedikirane, imaju vrlo njegovane papke i rogove.
Jutro je tako svježe da smo svi bez iznimke u dugačkim rukavima, poneko i u jakni. Puše, hladno je i oblačno. Putujemo kroz predio brežuljkastih pašnjaka, posvuda se vide ogromna stada koja broje od tisuću do 10 tisuća grla. Prije Zapadnog Ujimqia veliki je rudnik ugljena.
Ja govorim hrvatski jezik, ona mongolski, srećom tu su dva prevoditelja!
U 11h prvo stajanje, na jednoj uzvišici odakle pogled puca na grad. Svi slikamo veliki spomenik trojici hrvača, neki od nas su naročito inspirirani.
Na ulasku u grad već uobičajena slika brojnih gradilišta, kranova, posvuda niču nova zdanja. Stajemo kod jedne srednje škole, veliki pano i na njemu plan čitavog kompleksa, tu su i fakultet i osnovna škola.
Mali Kinez
Ispred nas velik trg, opet zanimljiva rasvjeta, na vrhovima rasvjetnih stubova postavljene su sve moguće sportske lopte. Za ideju skidam kapu. Mogli bi i mi Hrvati uraditi nešto slično u nekom našem gradu, jer gdje sam god putovao a naputovao sam se, za Hrvatsku se zna preko sporta i sportaša, pogotovo nogometa i tenisa.
Drugo stajanje na umjetnom jezeru, lijepo i mutno. Tu je i vodopad koji se obrušava sa desetak metara visokih stijena i to u dužini od 20-tak metara. Možda zbog Neretvice na kojoj sam odrastao, šum vode na mene djeluje kao dobra poezija.
Na sred glavnog gradskog trga dočekuje nas neobično velika fontana (a ne spomenik). Uokolo klupe postavljene na drvene kotače volovskih kola. Sjedam na jednu i promatram igru vode u fontani.
Impresivna fontana na glavnom trgu Zapadnog Ujimqina
Nakon prvog švedskog ručka, krećemo u posjet mongolskoj nomadskoj obitelj. Na putu nas prati kiša i jaka grmljavina, munje su parale nebo, a onda, kiša kako pala - tako odjednom i stala. Uz vedro nebo, stižemo, domaćin nas srdačno dočekuje, lijepo je obučen, sjedamo u sobu čiji je jedan zid sav u ogledalu. Na stolu posluženi sirevi, kajmak, čaj s mlijekom...sve tradicionalna mongolska jela.
U gostima kod mongolske nomadske obitelji
Zbog ogledala prostorija izgleda duplo veća, domaćin nam se predstavlja, ime mu je La Tu. Ima 38 godina, a ja bih mu dao 55, to je danak života na vjetrom šibanim prostranstvima. Oženjen je i ima sina u srednjoj školi. Kaže nam da ima malo stado od oko 500 ovaca i 170 goveda. Godine 1992. se odvojio od roditelja i brata. Sagradio je kuću 1995., koštala ga je 37 tisuća yuana. Napominje, dok nije imao kuću godišnje je selio 4 puta. Kupio je motor 1997., a auto 2003. Ja sam, naravno, bajker pa sam malo provozao motor po mongolskoj ravnici, usput se pohvalio svojom Hondom od 650 kubika...
Bez ograničenja brzine!
Od 12. travnja do 20. svibnja ovdje je ispaša zabranjena što nomadima odgovara. Oni imaju na raspolaganju travnjak veličine oko 9 milijuna m2. Većina je državno, nešto njihovo vlasništvo. Naš domaćin za 600 m2 plaća porez državi od 0.6 yuana. Njegov godišnji prihod je oko 150 tisuća yuana. Njih 120 stočara oformili su udrugu za proizvodnju suhog mesa. Cijena takvog mesa je 160 yuana za kilogram.
Igra s janjetom
Veselimo se večeri u mongolskoj kući, ovdje se dobro jede, pjeva i nazdravlja. Sutra – još jedan dan u Zapadnom Ujimqinu.
Povezane vijesti:
