Središte urbanističkog plana Pekinga jest takozvana središnja os ili 中軸線. Ova os je zapravo zamišljena crta koja na sjeveru počinje od Tornja zvonika i Tornja sata, prolazi kroz središte Zabranjenog grada te završava na jugu kod bivših pekinških gradskih vratiju naziva Yongdingmen. Dugačka je točno 7.8 kilometara.

Prvi obrisi ove osi nalaze se već tijekom Jin dinastije u 12. stoljeću, no svoj puni oblik dobiva tek tijekom Ming dinastije koja je vladala od 14. do 17. stoljeća. Otada pa sve do današnjih dana sve građevine u Pekingu se nastoje izgraditi tako da budu simetrične u odnosu na ovu središnju os.

Postoje mnoga objašnjenja za podrijetlo ovakve urbanističke koncepcije. Jer ona u konačnici odražava društveno, političko i kulturno poimanje svijeta u Kineza. Prema teoretičarima, podrijetlo ovakve središnje koncepcije dolazi još iz doba prvih kineskih naseobina uz Žutu rijeku. Naime, zbog, za to doba napredne poljoprivredne tehnologije, lokalna su plemena uspjela savladati brojne teškoće, poput poplava i suša, pa su svoj nadmoćnost nad prirodom i susjednim plemenima precrtali i u tumačenje svijeta. Naime, počeli su taj kraj svijeta zamišljati kao centar svijeta. Otuda, prema nekima, i današnje ime Kine - 中國, u prijevodu središnja zemlja ili na kineskom 中央之國.